Shatered dreams

Naučila sam ovih dana da kad voliš trebaš reći to.

Naučila sam da treba reći Oprosti iako je to teško.

Naučila sam da ponekad trebaš pokazati svoju ranjivost.

S obzirom da naučila jesam, ali još uvijek to primijenit ne znam, svoju ranjivost ću pokazat vama – svoju Ahilovu petu – znajući da mi vi ne možete ništa. Kukavički….

Da, kukavica sam. Ne želim da ljudi vide nekakvu slabost, pogotovo ako su ta slabost oni sami.

Izgubivši najbolju prijateljicu imala sam osjećaj kao da mi je netko iščupao srce. Taj dan sam se rasplakala ko dijete kad mu uzmu njegov omiljen slatkiš, a već od drugog dana bila sam totalno hladna.

Osoba bez duše i ciljeva. Osoba koja više ne zna voljet.

Jučer sam pričala s curom koja je cijelo ljeto provela radeći u Baški i pokušavajući zaboraviti dečka koji je otišao jer mu je bivša trudna. Ironije li…..

Sada ni ne razmišlja o dečkima. Kad se netko i približi diže zid.

Svjesno molim, dižem li ga i ja? Pa onda samo tvrdim da sam hladna? Mažem li vlastite oči bijesom, crnilom i kišom? Ili sam pak, uistinu jedna hladna vještica koja ne razumije druge ljude?

Ko što je meni moj bivši rekao….. – ne znaš voljeti jer te to čini ranjivom!

Možda je i on to izrekao u bijesu, kao i ja….. Ili sam uistinu postala robom vlastite potrage za savršenstvom. Željom da nitko ne vidi nikakav loš osjećaj.

Sad razmišljajući malo, mislim da čovjek niti nije čovjek ako ne osjeća i dobro i loše. Jer da nema lošega ne bi znali da je dobro uistinu dobro. Moramo ponekad nešto izgubiti (ili nekoga) da bi znali više cijeniti život i ono što imamo.

Moramo ponekad plakati, tako da kad nas netko nasmije znamo koliko taj osmijeh vrijedi.

Na kraju krajeva, moramo ponekad neke ljude pustiti, pogotovo ako nas više ne vole.

Kažu ljudi će prevariti, neki u nadi da će ih se otkriti, neki baš zato što misle da neće biti otkriveni, ali svi se slažu u jednom – nije im stalo. Da su se na tren zaustavili i promislili si – hej, pa ja imam deset puta bolju osobu uza sebe, osobu koja me poznaje više nego itko na ovom svijetu, koja me razumije i voli – što će mi ova druga? Eh, da se zaustave samo na tren, ja prva ne bi o ovome pisala trenutno.

Za mene – moja slabost je moja mana. Ne vidjevši pritom da je moja mana upravo moje skrivanje slabosti. 

Volim te, oprosti, stalo mi je – riječi koje su toliko jednostavne da ih danas izričemo samo da bi prekinuli tišinu, a meni toliko teške i krute, nikako probavljive, još dan danas na plećima moje boli i prošlosti.

Da sam rekla ono što sam mislila bi li bilo drugačije?

Al opet, zar nije dovoljno pokazati da ti je stalo? Nekakav lijepi poklon koji pogodi točno ono o čemu osoba sanja, bdijenje tijekom noći znajući da ona druga ne spava i čekajući samo da utješiš ako bude potrebno, plakanje s tom osobom jer je ona izgubila nekoga, stvaranje snova i poneki dječji ispad okolo naših kuća…..

Ma, sve se to nekako zaboravilo. Postalo je bitno što je naišao netko nov i zanimljiv, netko tko sluša i već odavno želi stati između nas.

Dvije cure – povezane već godinama, dvije nesuđene sestre. Najednom jedna odlazi u Zagreb – napokon je upisala fakultet koji ju zanima, druga ostaje u svome rodnom gradu. I jedna i druga znaju da je kraj – nitko ne može održati  prijateljstvo na udaljenosti. Svaka krene svojim putem, upozna nove ljude…..

Ali nema predbacivanja, i na samom kraju samo osmjeh i suza za kraj jednog predivnog razdoblja kojeg će se zauvijek sjećati, i jedan mali zagrljaj. Da, to je pravo prijateljstvo.

S vremenom ne znaš šta bi rekao svom najboljem prijatelju – već se toliko dobro znate. Ali toj drugoj strani tišina ne odgovara.

«Mrs. Dalloway oduvijek je pokušavala popuniti tišinu pripremajući zabave» - ah Virginia, Virginia koliko si ovim riječima bila u pravu vjerojatno niti ne znaš.

Danas ja, nakon toliko godina, zabavljam se sa toliko puno ljudi, a pravog prijatelja na pramcu nema. One koje sam smatrala takvima otišli su – jadnim činom zaborava. Danas se osvrćem oko sebe i onda vidim da ljudi koji su zaslužili moju pažnju čekaju u tmini taj trenutak. Ljudi koji su uz mene čak i preko 12 godina – neki više, neki manje.

Zašto njih nisam primjećivala?

Za ovu moju situaciju jedan stih govori puno više od tisuću mojih riječi :

Ja te ne mogu nać'
Takvu kakvu znam
I to sta hočes od mene
Ja ne razumin

Ovo ovde nisi ti
Ni ovo ovde nisan ja,
To su neki furesti
Bisni ljudi

Oh Boze, da mi te prominit
Ili tebe ili sebe; isto je
Moglo bi bit da je lakse umrit
Nego ljudima reć' : "Oprosti"

Evo, danas me samo malo boli ta uspomena iako je broj već odavno izbrisan.

Voljela bi da smo bar u stanju nakon toliko godina otići na kavu i normalno , bez međusobnog optuživanja popričati. Voljela bi da se čujemo bar za blagdane, tek tako da znamo da smo u redu, ma voljela bi puno toga. Al najviše od svega voljela bi da se bar ne tren mogu vratiti…..

Ovu pjesmu posvećujem upravo onoj osobi koja me je ovih dana povrijedila

Colonia

Varalico

Sve neprospavane noći
oprostiti neću moći
ni za brdo zlatnih dukata.

Valjda hoćeš da poludim
šta mi treba da mi ljudi
kada prođem pogled spuštaju.

I nakon svega opet lažeš
da je sve to ljubav, kažeš.
Reći ću ti šta me muči-
ljubav te trebala vratit kući!

Varalico, nek te druga ima
samo priznaj tu pred svima
da li si me ikad volio!
Varalico, široka ti polja
šta je čeka, ne zna ona-
čaše tuge, noći muke
a nigdje tvoga ramena.

Na krevetu bijelom, mekom
zaprljo si ruke grijehom,
mnoge kose ti si raspleo.

Sad pogledaj oči moje.
To što vidiš, suza to je.
Ne što moje srce voli
nego što me duša boli!

Varalico…

0 Comments: