ned - 21.01.2007
Pišem ti svoje snove, svoje boje, svoje slike….
Ne moraš se vidno lomiti prijateljice,
Možeš biti stijena poput mene,
Ali nikad ti nisam rekla da more uništi stijenu koliko god ona čvrsta bila.
Htjela sam te naučiti da budeš jaka kao ja,
A nisam ti pokazala sve svoje slabosti….
Jedan, dva, deset, sto…. Sto udaraca – a ona još stoji na istom mjestu spremna za nove pobjede…. Ili da bolje kažem gubitke….
Priroda joj je odredila da se nauči okretati drugi obraz kad onaj prethodni previše zaboli.
Ali priroda joj nije rekla kako će ju to more jednog dana progutati, a ona već sad izgleda oronulo i svaki udarac se vidi jasno u obliku ožiljka….
Vidi se svaki prazan dio, nestali komadić nje koji je kroz te bitke nestao….
Vidno jaka i uporna, a u biti samo je običan kamen koji nestaje bez povratka.
Prijateljice, nauči se krenuti dalje kada je vrijeme za to.
Sve što kažem nikad se ne sluša, osjećam se glupo što se trudim zaustaviti te valove, te udarce koji nose djeliće tvoje duše.
Možda nije niti suđeno da ih izbjegneš. Možda jednostavno nisi dovoljno jaka da pobjegneš i da zatvoriš vrata za onim što te uništilo.
Nitko ne tvrdi da će boljeti, ali sigurno je da će ponos nestati ako ostaneš.
Tugujem ovih dana jer ne osjećaš koliko je ljudi koji su tu poput mene i što daješ pažnju onima koji su te već puno puta srušili i uzeli ti snove, onima koje zovemo samo jednim imenom – neprijatelji (neprijatelji za srce i dušu….)
Jer naposljetku, ne možeš mijenjati svijet, nego samo sebe – pobjegni od valova i nježno se savij u krilu čovjeka koji te voli.
2 Comments:
