Shatered dreams

Danas sam se vidjela sa starom prijateljicom. Cura, pomalo obična, kao i svaka druga. Ali kod nje je specifično što ima prilično naivan pogled na ljubav.

Smješkala sam se, pomalo kiselo. Ne znajući bi li joj rekla da sam i ja nekoć bila takva…. A onda si mislim, čemu kvariti tuđe snove? Svatko ima neki san, želju neispunjenu,….

Pomalo sam joj čak zavidjela jer nekako ovih dana ja se nemam čemu veseliti i ja u ljubav ne vjerujem. Jer iako sam si neke stvari u glavi preuveličala, zbog subjektivnog pogleda na neke stvari, jasno vidim da je ljubav nešto rijetko, toliko dragocjeno, poput nekog dijamanta. I naletim ja na nju, neću lagati. Čak mislim da sam voljena i više nego što zaslužujem. Nekako me čak i uspjela oraspoložiti. Samo…. Ovih dana krenulo je sve nekako loše….

Prijateljicu sam najbolju izgubila, jer kako ona kaže, gledam ko konj u samo jednom smjeru. Da, šteta životinje, kažem ja. Toliko sam si puta rekla probat ću onoliko puta koliko imam snage. Kad se umorim, znat ću da sam dovoljno puta probala i pitala za promjenu. Tek tada ću biti sigurna da je vrijeme da krenem dalje jer je ona odabrala neki drugi put i neku drugu osobu. Već smo nekako blizu tom kraju. Ali mislim da je svima poznata situacija kada te osoba vrijeđa ne kao osobu nego kao prijatelja, i nisi više željan toga svaki dan, a ona navika i želja za vama i dalje ostaje.  

I moram priznati, iako sam napisala dva pisma, nekako nemam herca kliknuti POŠALJI. Pomalo smiješno, ali nadam se, onako bar malo, da me čuje, razumije i da će reći ono što želim čuti. Onda će ta pisma i ostati spremljena, daleko od njenih očiju.

Jučer navečer mojoj dragoj prijateljici je dečko doživio prometnu. Sad je on u Ogulinu, a žalosno je to što doktora nema do ponedjeljka u toj bolnici. Iskreno, nisam mislila da je takvo što moguće, al Hrvatska…. Komentar je svaki suvišan valjda. U tom trenutku kad su joj trebali prijatelji samo je moj dragi bio uz nju. Toliko sam ponosna na njega. Svejedno, žalosno je što ona nije mogla do svoje ljubavi u bolnicu, a pitanje je još što je s njim, do ponedjeljka naravno…. Evo i ti sati su sve bliže….

Povrh svega razbolio se još jedan prijatelj. Mislim, razbolio. Pametnije bi bilo reći da mu se stanje pogoršalo. I toliko smo se htjeli od njega oprostiti na pravi način, a sad je pitanje da li će to biti moguće.

Pomalo je ironično što se nekako baš prije proljeće počinju događati razne stvari koje okreću živote naglavačke. Jer eto, meni se upravo tada događaju loše stvari. Meni i mojim najdražima.

Eto, sad sjedim doma, palim cigaretu, kao da mi ona može nešto pomoći. Čekam prve vijesti, sa bilo koje strane. Samo da dođe nešto pozitivno. U biti bilo šta, samo da više ne čekam.

Na kraju, neću lagati, zahvalna sam što sam još uvijek tu, što još uvijek mogu donijeti neke promjene u ovom svijetu (pa makar one pomogle samo jednom čovjeku), zahvalna sam što imam dečka koji me voli i što imam najboljeg brata na svijetu. Dečka koji mi donese ružu svaki put kad sam tužna. Brata koji mi nosi doručak u krevet jer sam prelijena da bi otišla sama po njega.

I znam, kad bi se brojali djelići moga srca još bi bilo puno osoba koje bi falile. Puno je puzzlica ovih dana izbjeglo pod mojim prstima, ali nadam se ja da će se nešto dogoditi. Nadam se da će mi se oni vratiti.

I tada će sve moje puzzlice biti na broju, svaka će imati svoje posebno značenje i ja ću biti najsretnija osoba na cijelome svijetu. Nešto malo drugačija nego što sam danas… Nego, ne razmišljam li sad pomalo kao moja prijateljica s početka pisma? Nema veze, mislim da nade nikad dosta u ovakvim trenucima.

Kako je moj braco jednom rekao – Ne plači seko, svi se oni jednom vračaju…. J Ovaj put ću mu vjerovati i moliti Boga da moje puzzlice ne plaču, ako se već odluče ostati tamo gdje jesu.

Pusa

2 Comments: